Pričam ti priču

Završni susret ACES-a u Senecu (SK)

20.-23.3.2012. / fotogalerija

Na završnom susretu projekata pod okriljem ACES-a u Senecu nedaleko od Bratislave u periodu od 20. do 23. ožujka sudjelovali su i predstavnici naše škole – Marta Čaržavec, učenica 2.d, te prof. Nikola Sinković. Zajedno s partnerima iz Sarajeva i Buzaua predstavili su projekt Pričam ti priču.

Ovi susreti koje organizira Akademija srednjoeuropskih škola (ACES) zamišljeni su tako da osim usporedbe kroz prezentacije rezultata svih projekata koji su sudjelovali, njihovi provoditelji (škole, odnosno učenici i profesori) budu uključeni u različite afirmativne radionice kroz koje se svi međusobno bolje upoznaju, usavršavaju komunikaciju na engleskom jeziku, te pripremaju za nove teme koje slijede u idućem ciklusu (uključujući i traženje potencijalnih partnera). U ovim događanjima sudjelovali su učenici i nastavnici iz 15 zemalja – Austrije, Češke, Slovačke, Mađarske, Slovenije, Moldavije, Rumunjske, Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Kosova, Crne Gore, Makedonije i Albanije.

Na završnoj svečanosti koja je podrazumijevala dolazak u svečanim toaletama na crvenom tepihu (kao i impresivnu pozornicu) proglašeni su najbolji projekti u pet područja – sudjelovanje učenika, građanska hrabrost, volontiranje, međunarodna suradnja i inovativno učenje.

Posljednji dan bio je predviđen za obilazak znamenitosti Bratislave koja je od Beča udaljena samo 60-tak kilometara i koja odiše pravim srednjeuropskim duhom.

Na kraju zahvaljujemo i našim dragim prijateljima Ameli, Benjaminu, Nicoleti, Ruxandri, Erni, Adisu, Mariji, Kjari, Teuti i Martini na ovom lijepom putovanju i druženju u Slovačkoj.

 

Predstavljanje slikovne priče Pričam ti priču u Zaboku

9.-12.3.2012. / fotogalerija

U Školi za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok u Zaboku ovaj je vikend održan susret svih škola partnera projekta Pričam ti priču pod pokroviteljstovom Akademije srednjoeuropskih škola (ACES).

Po peti put za redom ACES je organizirao natječaj za sve projekte koji promiču međugeneracijsku solidarnost pod nazivom “Gradimo mostove u društvu – volontirajmo u zajednicama”. Projektom Pričam ti priču ŠUDIGO Zabok potiče volontiranje mladih ljudi s osobama starije životne dobi te je sa svojim partnerima – umjetničkim školama iz Rumunjske i BiH dobio sredstva za provedbu projekta u periodu od rujna 2011. do ožujka 2012.

Projekt potiče i međukulturalni razvitak te je 6 učenika i 2 profesora Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok, u siječnju otputovalo u Rumunjsku na predstvavljanje projekta, a sada je ŠUDIGO Zabok bio domaćin Srednjoj školi za priminjenjene umjetnosti iz Sarajeva (BiH) i Licel de Arta Margareta Sterian iz Buzaua (Rumunjska). Jedna od aktivnosti projekta bila je sakupiti priče svojega kraja, zapisati ih i prevesti na engleski jezik.

U subotnjem programu koordinatorica projekta prof. Barbara Hanjilec predstavila je sam projekt, sve njegove ciljeve i aktivnosti, a prof. Nikola Sinković predstavio je slikovnu knjižicu Pričam ti priču čiji je on urednik, a koja obuhvaća 6 priča starih Sarajlija, mističnu priču iz Zagorja i priču o ratnom veteranu iz Buzaua.

ŠUDIGO Zabok je priču Nepoznata žena čuo od štićenika Doma za starije i nemoćne Rezidencija Kastelan, a u ilustracijama su sudjelovele učenice 2. razreda dizajna. Nakon službenog dijela programa na kojem su prisustvovali gradonačelnik grada Zaboka, Ivan Hanžek i dožupanica Krapinsko- zagorske županije, Sonja Borovčak, održana je radionica učenika svih triju škola i štićenika Rezidencije Kastelan pod vodstvom prof. Carmen Bačurec Potočić. Svim aktivnostima projekta, a i ovim završnim susretom svih triju škao partnera izgradili su se novi mostovi kako u lokalnim zajednicama između mladih i starih, tako i između Hrvatske, Rumunjske i BiH.

 

Taze k’o iz magaze

6.-10.1.2012. / fotogalerija

Buzau, grad u Rumunjskoj oko 1.200 kilometara udaljen od Zaboka. Grad po mjeri za život, kako kažu njegovi stanovnici. Tamo smo bili Carmen, moja kolegica, i ja sa šestero naših učenika (Sarom, Kristinom, Valerijom, Barbarom, Martom i Nikolom) u sklopu projekta “Pričam ti priču”. Putovali smo vlakom, s presjedanjima u Beogradu i Bukureštu.

S Glavnog kolodvora u Zagrebu krenuli smo ujutro 6. siječnja i stigli u rano poslijepodne u Beograd. Pričekali smo grupu iz Sarajeva – mladu profesoricu Amelu i njenih troje učenika: Mariju, Admira i Benjamina. Nakon upoznavanja i kave u opskurnom kolodvorskom kafiću svi zajedno prošetali smo centrom Beograda tegleći za sobom svu prtljagu (garderoba na kolodvoru nije nam ulijevala veliko povjerenje).

Nešto kasnije potražili smo vlak za Bukurešt i naša mjesta u spavaćim kolima. Stari vagoni i kondukter koji se prema svojim putnicima odnosi s velikim nepovjerenjem u prvi su me trenutak razočarali. Ubrzo se pokazalo – bez ikakva razloga. Putovanje od Beograda do Bukurešta trajalo je cijelu noć. Iako smo imali dobre ležajeve, povremeno sam se budio i promatrao krajolik kojim smo prolazili: brda s rijetkim drvećem i polegnutom travom koja se bijelila na mjesečini tako da se činila poput snježnog pokrivača, potom neprekinuti niz betonskog usjeka (za kojeg sam shvatio prilikom povratka da se na drugoj strani nalazi predivan pogled na Dunav), usnuli gradovi i beskonačne ravničarske pustoši bez traga svjetala naseljenih mjesta. Ujutro smo stigli u Bukurešt gdje nas je dočekao Sorin, bivši učenik naše domaćice Aline. On studira glumu u Bukureštu i pomogao nam je da lakše pronađemo vlak za Buzau obzirom da smo zakasnili na predviđeni u ranijem terminu radi zastoja na rumunjskoj granici zbog nekakvih švercera cigareta, čini mi se.

U Buzauu nas je dočekala Alina sa svojom kćeri Monicom i učenicima koji su sljedeća tri dana bili domaćini našima. Smjestila je Amelu, Carmen i mene u lijep i ugodan hotel u samom centru grada imena “Corso” s povijesnim detaljima i velikim ogledalima i počastila nas ručkom u obližnjem ekskluzivnom restoranu u kojem su upravo imali karmine. Nakon toga upoznali smo još jednu dragu domaćicu – profesoricu engleskog jezika Carmen. Ona nam je pokazala njihovu Školu za umjetnost “Margareta Sterian”, te šire središte gdje smo potražili mjenjačnicu i razmijenili nešto eura u leije.

Večerali smo tradicionalne specijalitete iz okolice Buzaua – tlačenicu, kulen, sir s vrhnjem, žgance, kuhane dimljene kobasice od ovčetine, krafne s pekmezom. Sve je bilo vrlo ukusno, kao da smo kod kuće, s izuzetkom ovčetine koje baš i nema u Zagorju. Ugođaj su upotpunile “cajke” sa svadbe u susjednoj prostoriji. Domaća Carmen nam je objasnila da je ta glazba tamo jako popularna posljednjih godina iako je ona ne preferira. Rekli smo joj da je kod nas vrlo slično – jedina je razlika jezik na kojem pjevaju.

Poslije smo otišli u Cafeneaua Artiştillor, rock klub gdje smo dogovorili susret s učenicima. Atmosfera je bila prava rokerska – bradati DJ duge kose svezane u rep, u crnoj majici s nekim heavy metal motivom puštao je najpoznatije svjetske rock skladbe; interijer opremljen drvenim elementima, pozornicom s instrumentima spremnima za koncert i prigušenom rasvjetom. Popili smo piće i vratili se u hotel. Meni se pridružio Benjamin, jer njegova je domaćica imala samo jedan krevet kojeg on i Admir nisu bili spremni dijeliti, a u mojoj su sobi bila dva. Barem sam imao cimera, da ne moram biti sam u polupraznom hotelu u nepoznatom gradu na drugom kraju Europe. Već te večeri zaključili smo kako Rumunji imaju na desetine televizijskih programa doista širokog raspona – od vijesti u kojima se gotovo u pravilu govori o nekom tipu, vlasniku bukureštanskog Dinama, koji je u svakom pogledu slika i prilika našeg Mamića (koji je glavna faca zagrebačkog Dinama – ova je opaska namijenjena našim rumunjskim domaćinima), potom programa s novim ili starim američkim filmovima, svjetskom i domaćom pop glazbom, snimkama uživo koncerata turbo folk zvijezda(ica) po kojekavim birtijama, zabavnim i govornim emisijama itd.

Sljedećeg jutra nakon doručka u podrumu hotela obloženog ciglenim zidovima i ukrašenog starim fotografijama i predmetima do kojeg se silazi drvenim stubama od kojih niti jedna nije iste visine pa treba dobro paziti da se ne spotakneš, otišli smo u školu gdje smo postavili izložbu s radovima i pričama koje su prikupili i ilustrirali učenici iz Sarajeva i Zaboka, dok su rumunjski prezentirali svoju priču preko filma. Ovaj put ugostila nas je Nicoleta, također profesorica engleskog jezika, koja je organizirala i vodila kreativne radionice s djecom. Poslije nas je odvela u isti ekskluzivni restoran gdje su ovaj put imali stolove pripremljene za proslavu krštenja. Preporučila je za predjelo tradicionalnu bijelu kiselu juhu s “goveđim mesom koje je narezano tako da podsjeća na rezance”. Prekasno sam shvatio zajedno s Amelom i Benjaminom da se radi o filekima koje nitko od nas troje ne voli, te smo, vjerojatno, razočarali Nicoletu koja nam je ipak naručila drugu, normalnu, juhu. Nicoleta, oprosti još jednom.

Poslijepodne smo proveli na tamošnjem klizalištu, gdje je Nikola uspio uganuti nogu nakon nekoliko sekundi provedenih na ledu, a oni koji se poput mene nisu klizali počastili su se kavom u kafiću pored klizališta. Nakon toga posjetili smo trgovački centar na drugom kraju Buzaua do kojeg nas je odvezla Adriana. Iz njenog razgovora s Alinom razabrao sam (makar su pričale na rumunjskom) da joj je ovo prvi put da vozi ovoliko puno ljudi, tek je položila vozački, ali to se u njenoj vožnji nije osjetilo jer dobar je i pažljiv vozač. Dok su se učenici zabavljali igrajući biljar, mi profesori malo smo razgledali trgovine. Amela je u H&M kupila nešto za svojega niti dvomjesečnog nećaka.

Poslije večere smo se Alina, Amela, Carmen i ja zaputili pješice do Cafeneaua Artiştillor, gdje smo se nakratko zadržali i potom se u McDonaldsu počastili sladoledom i pitom (tamo nema cool pite, pa smo si je sami spravili). Alina nam se nije htjela pridružiti u toj egzibiciji, te je samo popila čaj. Kad sam se vratio u hotelsku sobu, vrlo brzo mi se pridružio i Benjamin jer su i mladi bili umorni te otišli svojim domovima na spavanje. Na TV su počeli prikazivati film “Parfem”. Pitao sam Benjamina želi li i on gledati, jer tema filma je dosta teška, pa ću promijeniti program ili isključiti televizor. Međutim, izgleda da se baš zbog toga zainteresirao, te smo nastavili s gledanjem. Ipak je tijekom posljednjih reklama pri samom kraju filma odlučio ići na spavanje. Znao sam da je to previše za njega, a i uskoro će dva iza ponoći.

Za treći dan boravka u Buzauu dogovorili smo se da ćemo ranije sići na doručak, u osam. Zato sam namjestio budilicu da me probudi u sedam što je ona i učinila, a potom prilegao “još pet minuta”. Naravno, ponovno sam se probudio pet minuta prije osam, na brzinu se obukao, oprao zube i umio, probudio Benjamina koji je učinio to isto. Točno u osam Amela, Carmen, Benjamin i ja sjedili smo u ciglenom podrumu hotela “Corso” i razgovarali dok nam je recepcionarka, ujedno i konobarica u opakim štiklama po onim nejednakim stubama donosila doručak iz kuhinje u prizemlju.

Potom smo prošetali centrom grada, a po povratku u hotel ja sam se odlučio srediti prije nego krenemo na put. Napravio sam sve ono što nisam prije kako sam planirao – obrijao se, istuširao, oprao kosu i namirisao. Dok smo išli prema školi gdje nas je čekao autobus za Bukurešt, Amela mi je rekla da sam kao “taze k’o iz magaze”. Nije mi bilo jasno što to znači pa mi je pojasnila da tako u Bosni kažu za nešto što je svježe ili novo kao iz podruma. Na to je Benjamin s dobrom dozom tipičnog bosanskog humora dodao kako sam nov kao nešto što je dugo stajalo u podrumu pa napokon ugledalo svjetlo dana. Eh, bolje se niti sam ne bih opisao.

Prije samog polaska upoznali smo ravnatelja škole domaćina u čijem se uredu nalazi jedna od najvrjednijih slika Margarete Sterian, te napravili uvid u njihove imenike. Ipak smo mi učitelji, pa nas uvijek zanima provjeriti kako stoje stvari s ocjenama. Za razliku od naših, imenici u Rumunjskoj su prilično tanki, nemaju puno ocjena i ne sadržavaju dnevnik rada.

Dok smo se autobusom vozili prema Bukureštu, utvrdio sam ono što sam mogao vidjeti i pri dolasku – drveće je vrlo rijetko ili ga gotovo nema. Na brdima su pašnjaci, u ravnici prevladavaju široka polja s usjevima. Na cesti gotovo kaos, vozači ulaze u “škarice” bez pardona. Sad razumijem zašto je na TV programima uz antikorupcijske reklame toliko puno onih s prikazima potpuno uništenih vozila koje vozače upozoravaju da pripaze u prometu. Niti se pješacima ne staje na pješačkom prijelazu (osim ako je u blizini policijska patrola), a i u Buzauu sam čuo toliko sirena hitne pomoći koliko ih ne čujem u mjesec dana u Zagrebu.

Nakon dva sata vožnje, jer Buzau je više od sto i deset kilometara udaljen od Bukurešta, stigli smo u predgrađe potonjeg. Naši domaćini organizirali su nam ručak u Ikei. Važnije od hrane, tu sam pronašao poklone za Margaretu i Andrijanu. Kao, uostalom, i Amela za sebe i svoju obitelj, kao i Carmen za svoju. Ne trebam spominjati da su se u našim vrećicama našle barem dvije iste stvari – set od 4 bijele šalice s crnim uzorcima i preslatki plišani miševi.

Preostalo vrijeme do polaska vlaka za Beograd pokazali su nam dvije najvažnije sakralne građevine u Rumunjskoj u kojima se čuvaju relikvije svetaca i, naravno, Parlament (samo iz daljine jer za njegovo razgledavanje i obilazak potrebno je puno više vremena). Objasnili su nam zašto im je religija toliko važna s obzirom na njeno zatiranje tijekom komunističkog režima. Posjet crkvama posebno je veselio Carmen, profesoricu engleskog iz Buzaua, jer je ona vrlo pobožna kao i njezin suprug koji je svećenik. Bila je oduševljena što je mogla dodirnuti relikvije. Za one koji ne znaju, radi se o pravim posmrtnim ostacima svetaca. Da, prisustvovali smo i večernjim molitvama i bili blagoslovljeni oporim mirisom tamjana. Ljepotu unutrašnjosti crkava nisam smio fotografirati. Mirisi, zlato i tamjan, tako to izgleda.

Do kolodvora smo išli autobusom, onim istim kojeg su domaćini organizirali. Ne bi to bilo ništa neobično da vozač nije bio, izgleda, prvi put u ovom ogromnom gradu. S brojnim ulicama, križanjima i semaforima. Zato ga je Nicoleta uz pomoć nekoga preko mobitela vrlo živo i precizno navodila. Može se reći da su Rumunji vrlo dragi, susretljivi, u početku pomalo suzdržani prema strancima, ali u međusobnoj komunikaciji temperamentni ljudi. Kad smo ugledali bijele vitke linije novoga visećeg mosta, sličnog onima u Dubrovniku i Beogradu, znali smo da nismo zalutali. Uslijedio je rastanak s Alinom, Salinom, Carmen, Nicoletom, Andreeom, Adrianom, Cristianom, Ştefanom, Irimiom, Anduom, Silviuom i Sorinom. Hvala im od srca!

Promijenili smo leije u eure, a ostatak koji nismo mogli promijeniti potrošili u McDonaldsu ili na rumunjsku čokoladu na kiosku. Slijedio je smještaj u kupee, noćna vožnja prostranim rumunjskim ravnicama, uz Dunav, brda s polegnutom travom bijelom kao snijeg, granica sa Srbijom, vojvođanska ravnica i Beograd. Planirali smo ovdje provesti nekoliko sati, međutim, uhvatili smo raniji vlak za Zagreb. Zato smo se morali na brzinu oprostiti od Amele, Marije, Admira i Benjamina uz nasrtaje neke Romkinje “bato daj nešto dinara, bato daj nešto eura”. I eto nas na putu za Zagreb u koji stižemo dok se pale prva večernja svjetla desetog dana mjeseca siječnja. ////////Nikola Sinković

 

Predstavljanje projekta na Radio Zaboku

29.11.2011.

Posjet Radiju Zabok-1Dana 29. studenoga koordinatorica projekta, prof. Barbara Hanjilec, i ravnateljica Škole za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok, pedagoginja Božica Šarić, predstavile su sve aktualne projekte škole u emisiji Radio Zaboka “Aktualno u 13”.

Među mnogim projektima koje naša škola provodi, najviše se pažnje posvetilo međunarodnom projektu “Pričam ti priču” kojim se ŠUDIGOZ uključio u mrežu odgojno-obrazovnih ustanova srednje i jugoistočne Europe te je ostvarena suradnja s umjetničkim školama iz Sarajeva i Buzaua. U emisiji je najavljen odlazak naših učenika 2.d razreda u Buzauu u siječnju 2012., gdje će zajedno sa svojim kolegama iz Bosne i Hercegovine te Rumunjske otvoriti zajedničku izložbu “Telling a Story”, sudjelovati na različitim radionicama, a najvažnije od svega, stvarati nove veze između naših škola i zajednica.

 

“Škvadra” iz Rezidencije Kastelan ;D

18.11.2011.

Druga faza ACES projekta Pričam ti priču započela je posjetom Domu za starije i nemoćne osobe Rezidencija Kastelan u Tuheljskim Toplicama.

Učenice 2.d razreda, Marta ČaržavecBarbara MicekSara Vrgoč i Valerija Djanješić, te učenice 4.mt razreda, Valentina Pavlić i Manuela Glogoški, zajedno s profesoricom Barbarom Hanjilec, posjetile su štićenike Doma te su u zajedničkom druženju prikupile nekoliko zanimljivih priča koje će ilustrirati i objaviti u slikovnoj knjižici zajedno s pričama škola partnera projekta, Škole primijenjenih umjetnosti iz Sarajeva i Liceul de Arta iz Buzaua.

Ušavši omamio nas je miris eteričnih ulja. Penjuću se po stepenicama, jedva smo čekale da vidimo starije i susretom s njima započnemo naše putovanje u zaboravljene priče Zagorja – riječi su jedne od učenica koja lijepo opisuje kako se osjećala prilikom dolaska na ovaj susret.

Učenice su zadovoljne s dobro provedenim danom jer su na neki način usrećile ”škvadru” koja je bila vrlo otvorena, pa je tu bilo i smijeha i zabave, ali ponajviše tuge na odlasku. Oduševljene su postignutim radom te se vesele ponovnom druženju.///////////////////////Marta Čaržavec, 2.d

 

U Sarajevu s projektom Pričam ti priču

25.-29. 09. 2011. / fotogalerija

Škola za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću uključila se u Akademiju srednjoeuropskih škola (ACES) projektom Pričam ti priču (Telling a Story) zajedno sa školama partnerima iz Sarajeva (BiH) i Buzaua (Rumunjska).

Pod okriljem zajedničke teme svih projekata: Gradimo mostove u društvu – volontirajmo u zajednici ŠUDIGO je osmislio projekt Pričam ti priču u kojem bi se u suradnji s Domom za starije i nemoćne osobe Rezidencija Kastelan iz Tuheljskih Toplica sakupile zaboravljene priče Zagorja, ilustrirale i objavile u slikovnoj knjižici istog naziva. U projekt su se uključile umjetničke škole iz Sarajeva i Buzaua te će one iste aktivnosti obavljati u svojim zajednicama, a projekt će završiti objavljivanjem zajedničke slikovne knjižice pod nazivom Telling A Story.

Na prvom sastanku svih 103 škola iz 15 zemalja srednje Europe obuhvaćenim programom ACES-a, koji se održao u Sarajevu od 25.9. do 29.9.2011., ŠUDIGO su predstavljale profesorica engleskog jezika Barbara Hanjilec (koordinatorica projekta) i učenica 2.d razreda Sara Vrgoč.

Provedba projekta uključuje i postavljanje izložbe ilustracija svih sudionika projekta koja će biti postavljena u Buzauu u siječnju 2012., u Sarajevu u veljači 2012., te konačno i u Zaboku u ožujku 2012. U sklopu projekta učenici ŠUDIGO-a će u siječnju posjetiti Rumunjsku, a u ožujku ugostiti učenike i profesore Škole primijenjenih umjetnosti u Sarajevu i Liceul de Arta iz Buzaua u Zaboku na trodnevnim radionicama i aktivnostima kojima će se obilježiti završetak projekta i predstaviti slikovna knjižica Telling A Story.

Na prvom sastanku svih 103 škola iz 15 zemalja srednje Europe obuhvaćenim programom ACES-a, koji se održao u Sarajevu od 25.9. do 29.9.2011., ŠUDIGO su predstavljale profesorica engleskog jezika Barbara Hanjilec (koordinatorica projekta) i učenica 2. razreda grafičkog dizajna Sara VrgočKick-off meeting imao je za svrhu spojiti partnere svih ovogodišnjih projekata, usmjeriti sudionike u daljnje korake implementacije projekta te ih upoznati s djelovanjem i ustrojem Akademije koja već petu godinu ima za cilj proširiti suradnju među osnovnim i srednjim školama srednje Europe. U sklopu posjeta Sarajevu, škola partner iz Sarajeva, Škola primijenjenih umjetnosti, pozvala je oba partnera u obilazak svoje škole i razgovor s ravnateljem, gosp. Mensurom Porovićem.

Tabula nova – tiskano izdanje
Snovi u likovnom stvaralaštvu djece i mladih – katalog

Škola za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok

Kontakti

A Prilaz prof. Ivana Vrančića 5, Zabok

T 049 221 620

F 049 221 147

Ravnateljica T 049 221 174

Tajništvo T 049 221 205

E skola.umjetnosti.zabok@kr.t-com.hr

oib 54719033509

iban HR5623900011100019312

Google Translate
Prijavi se na
Pratite nas na
Učenička zadruga Plavi trnac
Erasmus +
Stranica projekta Klikni&Uči
Preporučene stranice
Školska knjižnica:
Arhiva – klikni: